Vizure i sklad poetske ravnoteže

Anton Tamarut, svećenik, dušobrižnik, sveučilišni profesor, istinski i djelotvorno angažiran u znanosti i kulturi, objavio je u vlastitosti svoga poetskog puta knjigu pjesama čudesnog naslova Lijepo mi je s tobom. Imaginativna jednostavnost koja ništa ne zaboravlja, smjerna, skromna i predana bdijenju, otkriva nam autora koji u nukleusu osobne i osebujne samoće doseže poetski ekvilibrij u kojem je duša u miru s vlastitim svijetom, usprkos svekolikoj i sveopćoj mahnitosti. Pjesnikov poetski entuzijazam pruža čitatelju priliku da se ostvari u svijetu sanjarija stvarajući svoju metaforu duhovne ravnoteže.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2025.

Pjesnik obnavljajući svakodnevni život reimaginira vlastitost pjesničkog entuzijazma u otajstvenim vizurama koje pridonose skladu poetske ravnoteže u kojoj dominira svjetlost: „Ne žali ni za čim, ljubljeno moje stablo/jer još uvijek uživam u rascvjetalom licu prošlosti/u razgranatim putovanjima misli i zvijezda/u sljubljenim deblima obećanih dana i bijelih noći/u šuštanju zlatnog lišća koje mi se pričinja/kao blago rominjanje kiše/kao zvuk umiljate svjetlosti iz koje ne umijem izaći.“ (Lipa)

Autor je dosad objavio četiri knjige pjesama u kojima identitet svjetlosti ulijeva život, donoseći tako potrebnu ravnotežu u prostore realnog i imaginarnog: Volim kad se smiješ (2000), Sjemenke svjetlosti (2004), Nasmijana svjetlost svijeta (2014), Ja mu vjerujem (2020).

Naslov nove knjige Lijepo mi je s tobom pruža uvjerljivost poetskog disanja i spokoj vedrine. Uz mudrost enigmatske domišljatosti naslov asocira na sklad ljubavne aure u kojoj ljubavna uzajamnost utjelovljuje, oličava, simbolizira Biće, osobnost koja zrači ljuvenim otajstvom, ali se poetske dimenzije otkrivaju i u imaginativnoj ravnoteži poetskog sklada i lijeposti duhovnog spokoja, koji duši donosi ravnotežu: „U duši ti teško što mi ne možeš pružiti užitak/i zaštitu koju sam imao u tvojoj sjeni/u prozračnosti tvojih mirisnih odaja/dok si rukom povjetarca milovala moje tijelo/i tepala riječi što se govore nasamo/samo onima kojima potpuno pripadamo.“ (Lipa)

Sjajna je zamisao bila uvrstiti nadasve nadahnute pjesme na početku ove nesvakidašnje knjige pjesama: Lipa, Raspjevana svjetlost, Ništa ljepše, Kad pada kiša, Lijepo mi je s tobom, Ako nisi bio, Odricanje, Ranjeni cvijet, U tvojoj blizini (ciklus: Svjetlost iz koje ne umijem izaći). I drugi ciklusi u ovoj vrsnoj knjizi pjesama osebujnog su značenja i autohtona čarolija poetskog entuzijazma i oživljenog, svjesnog spokojstva: Nebo me sanja i umnaža, Mali strah i velika radost, Molitva za naš grad, Puni se mjesec, Zvijezde se sele, Na noge tamo Na noge vamo.

Pjesnik Anton Tamarut poetski je oduhovio i sveuništavajuća zbivanja u svijetu (Ukrajina, Gaza), a na svom zavičajnom, čakavskom (novaljskom) jeziku stvorio je pjesme koje aludiraju na život i prostore svakodnevice da se ne zaboravi, jer, podsjeća nas izreka: „Svako vrijeme nosi svoje breme.“

„Više nisan dite, ni divojka/Žena san od oka, mater s puno dice/I brige/Komu život, tomu i briga/I tuga i radost/(Na starost ne dospijen mislit).“ (Žena od oka Novalji)

Na kraju ističem dva vrsna pogovora: Ivan Majić, Lirika susreta i čuđenja i Anton Šuljić, Poetika čovjekolike ispovjednosti.